Ecke rechts
Header Pic
 
Header Pic
Header Pic  PfeilDobrodošli / Welcome arrow Knjige o ratu arrow "Srpski rulet" - Nebojša Jevrić Header Pic
Header Pic

"Srpski rulet" - Nebojša Jevrić

PDF Štampaj E-pošta

Izvodi iz knjige Nebojse Jevrica "Srspki Rulet"

(ko zeli knjigu moze da se obrati N.Jevricu na sledecu adresu: ul Ivana Ribara 174/17 11070 NoviBeograd tel. 011/1778113 ili na Ova adresa je zaštićena od robota. Potreban vam je Java-skripta da bi ste je videli. )

Bodlja morskog jeza

Image
Prije pocetka rata iz Srpske Krajine do mora trebalo je pola sata voznje, sad krajiski Srbi moraju putovati do Beograda pa onda do Soluna ili Bara. Trideset sati voznje. A more je tu ispred njih, vidi se sa Velebita. Vidi se sa Malog Alana. Aca Legija, Goran Music, Sinisa Simovic i grupa Gracana bili su na Malom Alanu. Miris mora osjeca se s planinskog grebe, cini ti se kamenom mozes dobaciti do obale. Niko se kasnije nije sjecao ko je to predlozio. Ili su zaverenicki, djecacki cutali, ne zeleci da kazu. I niko nije znao kako se dogodilo da krenu. Mozda je duvao jugo, mozda je vjetar donosio miris cempresa. Ili im se to ucinilo. Da je trebalo da se do mora spuste u izvidjanje, pola njih bi odustalo. Ovako, isli su u akciju, iz koje se moglo desiti da se niko ne vrati, ali nikome nije palo na pamet da odustane. Prosli su kroz minsko polje, zaobisli dvije ustaske zasjede, provukli se iza strazare u kojoj je spavao hrvatski vojnik. Sa obale su se javili Duji, komandantu odbrane Gracaca, motorolom. '"Mi smo na moru!" "Ne serite?!" "Evo, slusaj talase." U zadimljenoj stapskoj prostoriji motorola sa koje se cuo sum morskih talasa, dokaz jedne od najbolje izvedenih akcija izvidjacke grupe, isla je od ruke do ruke. Drzao sam motorolu u rukama i slusao direktan prenos suma morskih talasa. Cuo se krik galeba. "Cuo sam galeba", kazem. "Ih, galeba!" "Stvarno sam cuo galeba" kazem i dodajem motorolu onom do mene. Oni su u Gracac stigli sjutradan. Na poklon komandantu oji je psovao donijeli su morskog jeza i cuturicu morske vode. Kasnije u komandi skupila se gomila boraca. Svaki je htio da iz cuture nategne, da se licno uvjeri da su do mora dolazili. Da dodirne morskog jezica, koji je stajao na sredini stola. Morski jez, najcudniji ratni trofej koji sam vidio. A njima su svijetlele oci. I svima, bas svima su pokazivali morskog jeza. Danima je Aca Legija nosio bodlju morskog jeza zabodenu u palac. Nije hteo da je izvadi sve dok palac nije poceo da se gnoji.

Kistanjski zarobljenik

Poslije mjesec dana provedenih po Lickom polju vratio sam se u KNin. Iz pravca Kistanja u Knin ulazi traktor, s interventnim vodom iz Kistanja. Na traktoru je harmonika: pjevaju i pucaju. Na traktoru je zarobljenik. Prvi zarobljenik koji je doveden u Kistanje - Pirja Dalibor. A sada su ga dovezli u KNin, da ga predaju uz atvor. Traktor staje ispred svake kafane. Kistanjci masu i pozdravljaju se. Pokazuju zarobljenika, uhvacenog pre deset dana. Kada su ga prije deset dana zarobili i doveli u Kistanje, ostrvljanin, prisilno mobilisan, preplaseno je gledao krakate momke iz Kistanja. Uglavnom je cutao, odgovarajuci na pitanja kratko. Drhtao je sjecajuci se prica o cetnickim zlocinicnima. Prosli su pored milicijske stanice ne zaustavljajuci se, pucajuci, masuci zastavama i senluceci. I umjesto pred zatvorom zaustavili su se izspred Zivkove kafane. Vesela bratija, umjesto u zatvor, odvela je svog zarobljenika u kafanu. Narucili su pice za sve, narucili su pice i za njega. Nikolas i Djoda su nazdravljali, Cole je komandovao pice na eks, Branko Staljin, Sinek, Vico i Zeljko, ispijali su do dna. Sastavili su stolove, pa je zarobljenik svakom novom gostu morao da prica kako su ga momci iz Kistanja zarobili. A njemu se posle trece rakije odvezao jezik. Umjsto zatvora - kafana, umjesto batina - pice, umjesto njega da zakolju, zaklali su momci iz Kistanja ovna da se proslavi, kako valja, dovodjenje prvog vojnika u Kistanje. Kao zarobljeni pasa sa Vucjeg dola u lokandi, tako se gostio nepoznati hrvatski vojnik kod Zivka u kafani. A kad su se Srlji podnapili vina, izbila je svadja. "Pa kako mozes tako da pricas?" - reko je Hrvat jednom od prisutnih. "Valjda ja najbolje znam ko me je zarobio!" "Di ti vrag sricu nosi, srpska beno. aljda zna covjek ko ga je zarobio!" "Kako nece znati ko ga je zarobio!" Cujte decki, necemo se valjda svadjat ko me je zarobio, svi ste me zarobili!" Onda je dosao fotograf. Dogadjaj je morao da bude ovjekovecen. Kelnerica Dada izvadila je cesalj i pocela da im dotjeruje kose. Zategli su uniforme, zakopcali se. Hrvata su stavili u sredinu. Iz fotoaparata je izletjela ptica. Na fotografiji se vide: njih dvadeset i, u sredini, zarobljeni Hrvat Pirja Dalibor visoko podignute glave. Uramljena fotografija krasi zid kafane. Kafandzija Zivko pokazuje je namjernicima koji u Kistanje svrate. Te noci zarobljenik je spavao kod Svejka, koji, kad se upoznaje, kaze: "Ih bin serbijan fasist." Ih-bin-serbijan-fasist i zarobljenik iz kafane su krenuli poslednji. Svejkova kuca je na kraju sela. "E, crna drugo, kad ono moja bena sa zarobljenim Rvatom izbi u tri ujutru", pricala je kasnije po komsiluku Svejkova majka. "Lupa mi na vrata, i vice Otvaraj, majko, uvatio Rvata. Rvat sa saovnicom, a ona moja benetoina pijana dala mu mitraljez da nosi. Jos veli: Mora rob nesto da radi." "A zarobljenik , teta Marija?" A sta ce kukavac. Poceralo i njega. Ima dvije cerke ko dvije jabuke. Pokazivao mi je slike. Kaze, najteze mu je bilo sto ih nije pustio da odu u bioskop noc prije nego sto ga je podiglo". Tek desetog dana, po naredjenju komande, dosli su Kistanjci sa svojim zarobljenikom u Knn. Da ga predaju. Traktor sa harmonikasem i zarobljenikom kotrlja se polako glavnom kninskom ulicom, prema zatvoru. Ih-bin-fasist, s flasom u jednoj i automatom u drugoj ruci, vice sa trktora: Sad ga vodimo u zatvor. ali cemo da im zaprijetimo. Da mu se slucajno nesto ne desi, da slucajno ne bi falio za prvu razmjenu. Da ga ne bi ko od cuvara tukao. Sa nama ce imati posla. To je nas zarobljenik, Kistanjski". Od Svejka za uspomenu dobijam sliku sa potpisom njih dvadesetorice i Hrvata pride.

Kako se srpskin rulet igra

Podivljao po Lickom polju, po sumama, prljav, mastan, u pocjepanoj uniformi, opijam se po kninskim kaficima. Mjesec dana sam se vukao po prasnjavim drumovima izrovanim gusenicama tenkova... Locem u nocnoj kafani, u gradu punom novinara, vojske, izbjeglica... "Vjetrovi ne mogu nista potonuloj ladji." - Nazdravljam svom liku u ogledalu. Sve je puno stakla. Na jednom kraju kafane pocela je tuca. Kafana je dugacka i ima dva sanka. Bilijar, automate za kocku. Sjedim u lozi, dok nam iznad glava lete case. Objasnjavam dvijema naduvanim Splicankama, koje s ekikocu: "Najbolje se kara pred borbu, uvijek mislis da ti je to poslednji metak." Visoki brka gadja stolicom sank. "Dok mi krvarimo vi ovdje pare zaradjujete." "Dok mi ratujemo..." Osjecam miris trave u vazduhu. Miris trave oji se mijesa s ustajalim smradom duvana, povracanja, znoja... "Jel' valja neko ovdje neku travu... Je l' bi mogao malo da pazarim?" "A marianu. Di ti vrag sricu nosi, cujes da pazaruje. Uzmi, brate." - kaze onaj sto sjedi i otvara tabakeru. "Mi smo ti ispred naseg rova izmedju minskog polja i rova posadili travu. To je najtvrdja linija odbrane zapadnih srpskih granica. Ko bi toliko polje sa travom ostavio". Pijanac do mene mumla sebi u bradu: "Hoce li nam skidti ove petokrake, ove crvene zabe sa kapa. Necu da me pogodi metak dok crvena zaba u mozak ulazi, dok u mojoj glavi jaja polaze, dok se medju mojim mozdanim vijugama razmnozava." Kilo jagnjetine dvije marke, litar vina pola marke, travu nece da naplate, a ljudski zivot najjeftiniji u Evropi... Dobar grad ovaj Knin. Milicija SAO Krajine odvodi one koji su se tukli. edan je hteo da slusa Bregovica, drugi Corbu... Dzoint tompus usisavam punim plucima. Trava mi prespaja nervne zavrsetke. Smijem se kao diot patuljku sa trideset santimetara visokom subarom koji mase bajonetom na podijumu za igru. Patuljak vadi iz dzepa zmju i baca je na sank. "Naplati...." Konobarica vristi. "Zasto vristis. Legija ce za njih placati deset maraka." Covjeku koji sjedi za susednim stolom iz rasjecenih dlanova toci krv. Vec petu casu je slomio rukama. Onaj do njegaga, stodvadesetpeti put zapocinje pjesmu:"Na planini, na Jelici, sastali se cetnici..." Zabar, novinar RAI uno, due, tre, kvatro, sve placa i podriguje. "Nebojsa, ti meni budes pricala kako klala Rvati..." "Sta pricala, ima da mu uvatimo jednog i on da zakolje samo neka placa!" - vice Aca Legija. "Pitaj ga hoce li da gleda kako se srpski rulet igra... Pitaj ga hoce li sa nama da igra..." "Sta je srpski rulet?" - pita Roberto. "Vidi njega. Di ti vrag sricu nosi. Naucicemo te." "Lako, Roberto, lako se igra." "Ne treba pamet, kojones treba." "Reci mu, brate, srpski - muda. Samo malo poveca. Koliko dvije pomoradze." "Ode se na stijenu ili most. U Drnisu moze i sa terase. Pare se stave pod kamen, pod pepeljaru. Svaki koji igra uzme u ruke bombu. Na tri se izvuku osiguraci. Ko poslednji baci bombu, njegove su pare." "I dont belive, ja ne vjerujem." "To mi, nako, iz dosade. Da nam vrijeme brze prodje. To mi tek nako, sale radi. Ne morate da igrate u pare ako necete." "You are crazy". "Sta je, ragacina, nemate kojones?! Muda nemas?" Kelnerica juri metlom slepo misa po kafani. Mrak je. Noge stolice okrenute su prema nebu. Baja joj zalaci ruk pod suknju i jos jednu turu narucuje. "It is impossible. To je nemoguce." "Bojite se da ne izgubite pare?" "I ruski rulet su izmislili Srbi, Roberto. Prvi put u pisanim dokumentima ruski rulet se pominje u poslednjoj glavi Ljermontovog "Junaka naseg doba". Igra ga porucnik Vulic, Serb." "ja cu da igram za tebe, Roberto", kazem malom celavom Italijanu koji mispusta glavu na rame. "Robereto bude platila. Robero oce igra na fajter-rajter, na Nebojsa". "Vi ste poludjeli! Pobice vas Martic ako vam covjek pogine, gdje cete uvaljivati Zabara." - trsi se kelnerica da bude pametna. U dzip izbusen mecima ulazimo Aca Legija, Roberto, snimatelj i ja. "Ja bilau NIkaragva, bila u bejrut, bila svuda... ali za to ne zna", zaplice Roberto.

***

Robertov snimatelj vuce me za rukav. "All of you are crazy, svi ste vi ludi." "Roberto bude igrala, bude platila. Roberto ima pari", ponavlja Italijan i vadi iz novcanika marke, lire, hrvatske dinare... Pare su pod kamenom. Pucnjava je utihla. Za nocas je zavrseno prepucavanje, a jutarnje jos nije pocelo. Na nebu se vidi pun mjesec. "Nebojsa, sta pise tu?" - pita Roberto pokazujuci na "---OVDJE ISECI---" istetovirano na vratu Ace Legije. Osiguraci - svadbeni prstenovi su na kaziprstima lijeve ruke. "Uno, due, tre...", broji Roberto. Crna udovica jede vrijeme. Crna udovica se u nasim glavama razmnozava. Bacam prvi. Jebe mi se za Robertove pare. Aca Legija, obrijane glave, sa onim "---OVDJE ISECI---" na vratu, drzi u ruci bombu igracku (metalni jezicak je slobodan) i smije se. Njegov smijeh iz nekog drugog svijeta dolazi. Bomba je jos neizlezeno jaje Crne rode. Uskoro ce joj izrasti krila. "Bacaj, budalo!" - vristim. On lagano okrece dlan. Bomba eksplodira na sredini kanjona, izmedju stijena i vode. Na belim pantalonama italijanskog ratnog reportera zuta ruza od mokrace. Duz cijele linije pocinje pucnjava. Eksplozije nasih bombi culi su i jedni i drugi. U povratku, dok Legija broji pare, recitujem mu pjesmu Brane Petrovica "Lenjin pljacka banku": "U tihu ponoc ispod carskog mosta, Staljin broji pare, kaze bice dosta". Razbijamo prazne flase o kamenje, pucamo u patuljka koji leti na bubamari i uljudno nas pozdravlja skidajuci sesiric; vristimo. Svice. "Vec je dan a laku noc. Zbogom, djevojke, sanjajte zavicaj, ja svoj vec vidim, eno ga po moru tece Lim."

***

Na veceri kod generala Zana Kota; jednog od komandanata UNPROFORa, nasli smo se, opet mali Talijan Roberto i ja. Zabalusan Roberto je tu malu igru, igricu koju su Srbi izmisli da vrijeme prekrate, opisivao kao svoj najdramaticniji dozivljaj iz ovog rata. General Zan Kot je cistio naocare kozom od jelena i pitao svog posilnog: "Da li za tu igru znaju u Pentagonu? "Probably, sir!"

Beleška o piscu: SLUCAJNI INTERVJU: NEBOJSA JEVRIC

NOVI ZIVOT GRUBANA MALICA

Ko je najvise u Bosni silovao? pitao je americki novinar. Autor "Srpskog ruleta", pristajuci da saradjuje sa svetskim poretkom, odao je ime junaka cuvenog romana "Heroj na magarcu" Miodraga Bulatovica. Tako su oni koji love Radovana Karadzica krenuli u lov i na jednu fikciju... Lutujuci kroz tunele koji spajaju zeleznicku stanicu sa Dorcolom, skitajuci kroz zapaljene gradove u kojima drze smrt na lancu kao domacu zivotinju, kroz zatvore i kockarnice, napokon, Nebojsa Jevric kroz kanalizaciju ulazi u Francusku 7. Na zadovoljstvo citalaca, iza sebe je ostavio knjigu prica "Crni kofer", "Bajke" i cetiri romana - "Adamova glava", "Tihi Tat", "Srpski rulet", kao i najnoviji "Heroj na magarcu putuje u Hag". Redove najcitanijih ratnih reportaza potpisivao je "ovaj momak iz Bijelog Polja, pokazavsi svima kako se postaje srpski Hemingvej", napisala je o njemu Mirjana Bobic. "Vojska ga obozava. Gde je on, tu su najbolje price", zapisao je Momo Kapor. Njegova proza je istovremeno proglasavana "vrhunskim antiratnim stivom" ili pak "ratnim huskanjem". A on je, kako sam rece, od svega sto je o njemu napisano, najvise voleo recenicu Ljiljane Sop: "Nebojsa Jevric ne zna da misli ali zna da pise." Novi Jevricev roman "Heroj na magarcu putuje u Hag" izazvao je veliko interesovanje ne samo kod nas. O skandalu koji je proizveo, pisala je ruska "Nova izvestija", francuski "Balkan info", kao i "Sandi tajms", "BBS" i "Boston Glob". Roman je preveden na spanski, a upravo se prevodi i na ruski jezik.

Vi ste, Nebojsa Jevricu, tako barem kazu, svoju prozu godinama svercovali kao novinarstvo... - Kada su Beckovic i pokojni Miodrag Bulatovic dolazili u okladi kod Buletove majke Milice, pitala ih je starica: - Sta bi tamo, djeco, u Biograd radite? - Pisemo, majko. - - Pisite, pisite, samo pazite da vas ne uvate. Pazeci da me ne uvate, i ja sam, po novinama krijumcario prozu kao novinarstvo. "Zum Reporter", skloniste doktora Pacuke, bio je izvan knjizevne vlasti. Sjedjeli smo po kafanama Bermudskog trougla i gledali kako prolaze ondasnji komsomolci, a sada sorosovci i postmodernisti, mondijalisti... jureci da sto prije udju u literaturu. Svjetsku. Vozili su se u kocijama u koje je bilo upregnuto po sedam sekretara. Gledali smo Pera Popovica Agu, Josipa Debeljaka i nesretnog Josipa Kolumba kako posrcu pod teretom knjizevne velicine drugova koji su donedavno u biografije na koricama svojih knjiga redovno stavljali: Dobitnik nagrade "Sedam sekretara Skoja". Pa lani nesto protiv njih ako smijes.

Takva bahatost je, valjda, nasledjena. Imali smo je od cetrdeset pete. - Sasenjka Jerkov je postao sekretar kadrovskog legla svemocne UKSK, a odatle se postupno spremao genocid nad mladom srpskom prozom. (On je to zvao "profilisanje kadrova"). I zato su posmodernisti surovo kaznjeni: da citaju sopstvene knjige. Ja sam studirao knjizevnost kod Ilije Moljka na slobodnom univerzitetu gdje se pitalo: Sto cutis kad valja vikati: optuzujem. Tu je, na Sasinu nesrecu, UKSK bila nenadlezna. Po podrumima gdje smo se skupljali nije imalo slike objesenog Cede, Steve ili Sabana Objesenog. Tako su u selu Pocijevka, u Crnoj Gori, zvali druga Tita.

Izvesnim knjizevnicima smeta sto ste sa sobom doveli i svoje knjizevne junake. Smeta im sto vam ne pada na pamet da se perete... - Izdrzavao sam se prodajom Cosiceve Pristupne besede, zabranjenih pjesama Gojka Djoga, spavao po liftovima, ilegalisao po studentskim domovima, nocivao u podrumima gdje su se odrzavali sastanci Slobodnog univerziteta, kako i prilici mladom piscu. Kad su dzandari poapsili polaznike Slobodnog univerziteta, pokupili su i mene da svjedocim. Da kazem da je tamo bilo udruzivanja radi neprijateljske djelatnosti. I ja sam pristao. "Da li je bilo govora o osnivanju grupe?" pitao me je sudija. "Jes, kako nije!" "Kada je to bilo?" "14. decembra, u 19 i 30. Drzala je predavanja Branislava Katic i tada je predlozeno da se osnuje grupa." "A o cemu je bilo predavanje?" "O ulozi grupnog seksa u svjetskoj revoluciji", rekao sam. "Sta je vas i vase prijatelje tamo najvise zanimalo?" pitao je sudija. "Politicka i tekuca pitanja." "Koja tekuca pitanja? "Konjak, vinjak, spriceri", odgovorio sam sudiji i odbio da izadjem iz sudnice dok mi ne daju pare koje su mi obecali da bih svjedocio. "Ko vam je obecao pare? pitao je sudija Zoki. "Pa vi, licno druze sudija. Obecali ste mi da platite putne troskove. Dosao sam iz Bijelog Polja." Poslije toga, jedini izbor koji je ostajao bila je margina. Pisanje o ljudima od kojih su normalni bjezali. Moj prvi objavljeni tekst zvao se "Crveni je fasovao sidu".

Otkako ste se, kako sami kazete, uspuzali uz Terazijski greben, najveca radost vam je bila da povracate Salijeriju u rukav, da mu pisate po cipelama, da ga vucete za nos i hvatate kako cituca i kraduca iz tudjih rukopisa. - Nocna mora nasih izdavaca je lager lista postmodernista. Nije moja. Ja sam im utekao. Mene ne jure, jer sam bio duboko na dnu gdje te knjizevne velicine ne slaze. Meni ne smetaju - naprotiv. Koriste. Ali sam uvijek volio da ih prstim ne zbog sebe, nego zbog onih koji dolaze. Ako mi Srbi imamo grijeha pred Bogom, onda je to nepostovanje svog i tudjeg dara. Kad se rodi darovit Jevrejin, svaki Jevrej na svijet osjeca obavezu da mu pomogne. A kod nas na darovita covjeka digne se i kuka i motika - da ga zatuku. Sto je najgore, ni dara u sebi samima ne postujemo. Da je Tesla rodjen kraj Morave, napravio bi stomak - eliminator, kupio kocije i krenuo po kafanama dok bi para trajalo. Odbili su da stampaju "Necistu krv", otjerali Crnjanskog, Krakova, Rista Ratkovica... Salijeri rukopolozen na udobno mjestasce ceka da mu ko darovit ne utekne...

Sa Gogoljevim putnim nalogom u dzepu uputili ste se na bosansko ratiste kako biste savladali zanat pisca. Da bi ga u potpunosti izucili, rekli ste da ne smete da bezite sa predavanja, a kamoli sa predavanja koje drzi smrt. Jeste li ga potpuno savladali? - Pitajte pozvanije. Gabo Markes, poznati svjetski novinar kao i ja, cuo sam iz pouzdanih izvora, napisace prikaz o spanskom izdanju knjige o Don Grubanu (Podnaslov: "Srpski pukovnik Aurelijano Buendija, u ostavci Don Gruban iz Bijeloga Polja, ujaho danas, na starogrckom magarcu Hegesiji u Makondo".) A ovim pitanjem vi me, nevoljnog, uvlacite i u politiku od koje me je davno izlijecila moja baba. (Prije desetak dana smo je saranili u 94. bog dusu da joj prosti.) Ja se politickim vucibatinama bavim uzgrednije, nego kamenjarkama sa stajge. Takoreci beletristicno. Kad prvi put kao segrt nisam zadovoljio kod Cicikova, Nikolaj Vasiljevic me je poslao na doucavanje u Mrtvi dom. Pa, da se kao, vratim. Da nisam imao dobre veze u Mrtvom domu, nikada putni nalog ne bih dobio. Kad god sam zelio da zbrisem sa ratista - prizivao sam ucitelje u pomoc i ucio ih srpskom ruletu. A oni su me redovno pobjedjivali. A odavud su mirotvorci, Beogradski krug, zene u crnom, mondijalisti... telalili: ratni huskac. Vrata od utrobe.

Da li ste se predomisljali kada je trebalo da uzmete "putni nalog"? - Kad ides ulicom i vidis da ti neko tuce majku, nema sta tu da razmisljas. Prvo razbijes gada, pa aposteriori pravis logicku analizu da li je maman nesto zabrljala. Sto se odlaska u rat tice, nisam imao nikakvih dilema. Zvuci surovo, ali rat je gozba za pisca.

Rat ste proveli putujuci linijom fronta. Najupuceniji ste, kazu, u to kako je doslo do izdavanja poternice za srpskim Don Kihotom, Bulatovicevim knjizevnim junakom, Don Grubanom od Bijelog Polja? - Na Pale je stigao neki americki novinar sa namjerom da sazna koji je Srbin najvise bula prevrnuo u Bosni. Bez dvoumljenja sam mu priznao da je to Don Gruban. Kad je izasla potjernica za Karadzicem, na toj potjernici nasao se i Gruban. Za razliku od drugih optuzenih koji se brane da nijesu krivi, Gruban priznaje sve. Srbi ugrozavaju americke interese na Balkanu, kazu Jenkiji. Tako je, kaze Gruban, Srbi vode imperijalisticki rat za okupaciju Amerike, kako Sjeverne, tako i Juzne. Srbi su krivi. - Jesu, priznaje Gruban. Svi Srbi treba da odgovaraju, krivima da se sudi, a ostali po kratkom postupku. Nijesmo silovali, kazu optuzeni, a Gruban pojase na magarca Hegesiju i polazi za Bosnu da prizna svu musku djecu rodjenu u Bosni za svoju.

Verujete li da ce cim saznaju da je sa vama Grubanov pomocnik komandanta za moral, magarac Hegesija (bistro i valjasto marvince koje je odavno zasluzilo Obilica medalju za demokratske zasluge), Grubanovi neprijatelji - kapitulirati... - Don Gruban vjeruje, kao i Karl Jaspers, da ne treba izucavati sve filozofe, da je dosta udubiti se u jednog. Gruban je odabrao Hegesiju, jedinog filozofa anticke Grcke cije su sve knjige spaljene. Toliko se udubio u njega da je odlucio da svom magarcu da ime Hegesija i da ga imenuje za pomocnika komandanta za moral. Nije Aleksandar Makedonski osvojio citav svijet, no njegov pomocnik komandanta za moral - Aristotel, tvrdi Gruban. Lako je Nemanjicima bilo da stvore carstvo kad su imali Svetog Savu za pomocnika komandanta za moral. Lako Misicu da ratuje kad je imao Presbiro kao pomocnika komandanta za moral: Slobodana Jovanovica, Jovana Cvijica, Branislava Petronijevica, Jovana Skerlica. Lako i nama bez takvih, zato smo tako i prosli. Gruban je, znajuci to, angazovao svog magarca Hegesiju za pomocnika komandanta... Kad budu to saznali, siguran sam, Amerikanci ce ponuditi kapitulaciju.

Kazete da ste po prirodi plasljivi i da su zato vase pobede vece... - Onaj ko je za dan slikao po stotinu leseva, mora se plasiti vise od ostalih. Plasio sam se mnogo, ali sam uvijek preceg posla od straha imao. Medju ljude se upisujes kad strah pobijedis. Strah se najvise plasi smijeha. dje dodje smijeh, prestaje strah.

NADjA ANDREJEVIC
 
Header Pic
left unten
© 2017 Ratni veterani Srbije
right unten